nemuslimani i licne slobode u islamskoj drzavi

U uvodu ovog rada spomenuli smo da su prava i slobode u islamu univerzalna i opcenita. To znaci da se prava koja je priznao i legalizovao islam odnose na sve ljude, da nisu rasisticka i da ne prave razliku u onome u cemu ljudi nemaju nikakva udjela, kao što su porijeklo, boja kože, mjesto rodenja itd. Nemuslimane koji imaju stalni boravak u islamskoj državi islamsko pravo naziva - ehlu zzimmeh - tj. oni koji posjeduju ugovor. Islam ih je tako nazvao zato što muslimani imaju obavezu, tj. ugovor da zaštite njihove živote, imetke, vjerovanje, dakle da im obezbijede ljudska prava i slobode. To je podvrdeno u mnogim Poslanikovim hadisima, preporukama pravednih halifa i islamskih vladara koji su vladali poslije njih. Poslanik, a.s, poslao je jenom prilikom pismo arapskim kršcanima u Nedžranu, u kojem je stajalo: 'Nedžranci i njihovi podanici imaju Allahovu zaštitu i zaštitu Njegova Poslanika za svoje imetke, vjeru, bogomolje i za sve ono što posjeduju.'(28)

Takoder je cetvrti pravedni halifa, Alija, r.a, rekao za njih: 'Oni, uistinu, placaju džizju tj. porez za zaštitu koju imaju i svoje ucešce za izgradnju islamske države, da bi njihovi imeci i životi bili kao naši.'(29) Nemuslimanima su u islamu su zašticena sva ljudska prava i slobode. Ta prava im je zagarantovao licno Poslanik, s.a.v.s, u mnogobrojnim hadisima. U jednom hadisu kaže se: 'Ko uznemiri nemuslimana, ja cu mu biti protivnik na Sudnjem dana, a kome ja budem protivnik izgubice parnicu.'(30) Onaj ko se bavi proucavanjem ove oblasti u islamskom pravu zapazice jedan veliki stepen poštovanja i zaštite navedenih kategorija stanovništva što izaziva divljenje i ponos.

Tako malikijski pravnik El-Karafi veli:

'Ko izvrši agresiju na njih tj. nemuslimane, pa makar to bilo ružnom rijecju ili ogovori i potvori nekog od njih, ili im ucini nepravdu bilo cim drugim, ili pomogne nekoga da im to uradi, izgubio je Allahovu zaštitu, zaštitu Njegova Poslanika i zaštitu islama.'

Zahirijski pravnik Ibn Hazm veli: 'Ko bude u našoj zaštiti, tj. od nemuslimana, pa dode neprijatelj u našu zamlju želeci da ih napadne, dužnost nam je tj. vadžib da izademo da mu se suprotstavimo svim raspoloživim snagama i oružjem, i ako treba, i poginuti u toj borbi u odbrani onih koji su u Allahovoj zaštiti i zaštiti Njegova Poslanika. Ako se tako ne postupi, to je zanemarivanje ugovora koji smo im dali.'(31) Iz navedenog vidimo koliki stepen je islam dostigao u ljudskim pravima i slobodama koje je priznao i legalizovao za nemuslimane. Sigurno je da bi savremeni politicki sistemi morali iz islama nauciti ovu lekciju o ljudskim pravima, danas kada su ljudska prava i slobode ugrožene u cijelom svijetu, a posebno prava nacionalnih i vjerskih manjina.

6. PRAVO NA SLOBODU MIŠLJENJA

Sloboda mišljenja u islamu potpuno je priznata i legalizovana. To je osnovna funkcija razuma radi cega ga je Allah i dao. Zbog toga su objavljeni mnogi ajeti koji širom otvaraju vrata slobodi mišljenja, strogo naredujuci razmišljanje. Allah, dž.š, tako veli: 'Eto tako vam Allah objašnjava propise da biste razmislili. 'El-Bekare, 219.

'Reci: 'Zar su isti slijepac i onaj koji vidi? Zašto ne razmislite.' El-Enam, 50. 'I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su zaista pouke za ljude koji razmišljaju.' El-Džasije 13. Ovakvih ajeta u Kur'nu je mnogo, kao i ajeta koji zabranjuju da se anulira ili umanji osnovna funkcija razuma na bilo koji nacin ili bilo kojim sredstvom.

Sva islamska idejna baština govori o velikoj slobodi mišljenja koja je vladala u islamskoj državi i koja postoji u islamu. Idejne škole ili razliciti pravni pravci tj. Mezhebi, svjedoce o slobodi mišljenja u islamu, shodno islamskim pravilima i nacelima. Islam se nije zadovoljio da samo prizna ovo pravo, nego je naredio da se ono mora koristiti, tj. ucinio ga vadžibom, kada se njegovim izricanjem postiže opci interes ili se uklanja opca šteta. Islam je naredio da se mora reci istina i izraziti svoje mišljenje u sljedecim situacijama:

a. Kada neko bude upitan za savjet, dužnost mu je dati savjet i izreci ono što smatra da ja istina i u cemu je dobrobit. Poslanik, s.a.v.s, kaže: 'Kada neko od vas zatraži od svoga brata savjet, dužnost je njegovu bratu da mu da savjet.'(32)

b. Poslanik, a.s, smatra prezrenim i bijednim da musliman ne izrekne svoje mišljenje kada smatra da je ono ispravno i korisno. Ebu Seid el-Hudri prenosi da je Poslanik, a.s, rekao: 'Neka niko od vas sebe ne potcjenjuje. Ashabi su upitali: O Allahov Poslanice, kako neko od nas može sebe potcijeniti? Odgovorio je: Kada smatra da treba da govori, pa to ne ucini. Allah, dž.š, ce ga na Sudnjem danu upitati: Šta te je sprijecilo da o tome kaže to i to? Odgovorice: Strah od ljudi. Allah ce mu tada reci: Bilo je prece da se Mene boji .'(33)

c. Onog ko prešuti istinu Poslanik, a.s, smatra nijemim šejtanom, covjekom sa slabom licnošcu i bez jake volje. Poslanik, a.s, o takvom covjeku veli: 'Neka niko od vas ne bude immeah, govoreci: Ako ljudi budu dobri i ja cu biti dobar, a ako budu loši i ja cu biti loš. Odgojite se da budete takvi; da kada ljudi budu dobri da i vi budete dobri a kada budu loši da se vi klonete loših djela koja oni cine.'(34)

d. Islam je naredio preporucivanje dobra i odvracanje od zla. Poslanik, a.s, veli: 'Ko od vas vidi neko zlo neka ga sprijeci rukom, pa ako ne mogne neka ga sprijeci jezikom, pa ako ne može sprijeciti ni jezikom, neka ga prezire srcem, ali je to najslabiji vid imana.'(35) Islam je, kako vidimo širom otvorio vrata ovoj slobodi i postice na nju raznim sredstvima i nagradama, obecavajuci, u isto vrijeme, kazne i poniženja onima koje odvrati od tog prava razni šicari.

Necemo naci ni u jednoj ideologiji, filozofiji ili religiji da nagraduje za pogrešno mišljenje ako je ono bilo produkt intelektualnog napora sa kojim se željelo doci do istine i pravde, kao što je slucaj u islamu. Islam nagraduje mudžtehida koji je koristio razum u iznalaženju istine i na tom putu pogriješio, dok sa dvije nagrade nagraduje mudžtehida koji pronade istinu, kako se kaže u jednom poznatom hadisu.

Islam je navedenim primjerom htio da stimuliše ljude i da ih ohrabri da koriste razum koji je najveca odlika covjeka, onoga kome je objavljen Kur'an - da ga razumije a zatim primijeni, jer društvo koje zapostavi razum, osloni se na produkte tudeg intelekta i oda strastima društvo je koje je osudeno na propast. Idejne slobode u ustavnom pravu imaju razlicite oblike i raznovrsne su. Na neke od njih cemo se ukratko osvrnuti i vidjeti kako islam gleda na njih.
Sloboda vjerovanja

Pod ovom sintagmom se u ustavnom pravu podrazumijeva sloboda covjeka da prihvati vjeru ili ideju koju želi, njegova sloboda da slobodno pra obrede vjere, tajno ili javno, kao i da ne smije biti prisiljen da prihvati bilo koju vjeru ili da obavlja obrede druge vjere; da ima pravo da promijeni vjeru, i to sve u granicama ustava, zakona i opceg bontona.(36)

U islamskom politickom sistemu, naci cemo da islam ne prisiljava ljude da mijenjaju svoju vjeru i prihvate islam. Mora se priznati da islam poziva tomu, ali pozivanje necemu se razlikuje od prisiljavanja na nešto. Prva stvar u islamu je dozvoljena dok je druga zabranjena. Allah, dž.š, za pozivanje u islam kaže: 'Na putu svoga Gospodara mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši nacin raspravljaj.' En-nahl 125. A za prisiljavanje u islam Uzvišeni veli: 'U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti - pravi put se jasno razlikuje od zablude.' El-Bekare, 256. U slucaju vjrskih sloboda islamski pravnici postavili su poznato pravilo, koje se može uzeti kao bent u ustavu islamske države, na osnovu kojeg se ravnala islamska država u odnosima sa ideološkim neistomišljenicima. To pravilo glasi - Ostavimo ih i ono u što vjeruju - tako da se islamska država nije smjela miješati u vjerovanje i obrede nemuslimana koji žive u njoj.(37) Islam je priznao slobodu vjerovanja i zajednickog i pravednog življenja svakom nemuslimanu koji želi da živi sa muslimanima u miru i pravdi i koji na bilo koji nacin ne radi i ne bori se protiv njih.

To Kur'an potvrduje sljedecim ajetom: 'Allah vam ne zabranjuje da cinite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavicaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravicni.' El- Mumtehane, 8. Slobodu vjeroispovjesti Poslanik, a.s, je potvrdio i u Medinskoj povelji koju je izdao neposredno poslije Hidžre, u njenom dvadeset i petom bentu stoji: 'Židovi imaju svoju vjeru a i muslimani imaju svoju vjeru.' Koliku slobodu vjerovanju uživaju nemuslimani u islamskoj državi vidimo i iz mišljenja nekih islamskih pravnika. Imam Šafija, r.a, ide u slucaju zaštite slobode vjerovanja nemuslimana do te mjere da ne dozvoljava, u slucaju kad jedan od supružnika (nemuslimana) primi islam, da se drugom supružniku koji nije primio islam ponudi primanje islama, obrazlažuci da time kršimo njihovu slobodu vjerovanja, koju smo im garantovali ugovorom koji smo im dali tj. ugovorom o zaštiti njihovih života vjere, imetka itd.(38)

Znaci, imam Šafija, r.a, smatra da u nudenju islama jednom od supružnika koji nije primio islam ima elemenata kršenja ove slobode i prisile supružniku da napusti svoju vjeru i prihvati islam i, na osnovu toga, smatra da to nije dozvoljeno, jer bi se time ogranicila sloboda vjeroispovijesti dovela u pitanje. Kada smo govorili o osnovnim specificnostima ljudskih prava i sloboda u islamu rekli smo da ta prava nisu apsolutna i neogranicena. Ona su neogranicena u tolikoj mjeri koliko je dovoljno da se potpuno realizuje interes pojedinca. Medutim, ona se sputavaju onda kada se pocne ugrožavati opci interes zajednice i pocnu otvoreno predstavljati za nju jasnu opasnost i smutnju, da bi se tako zaštitila opca dobrobit islamskog društva. Rekli smo, takoder, da je to metod islama kojim ostvaruje i štiti oba interesa, individualni i kolektivni. Zato je sloboda vjeroispovijesti ogranicena zabranom otpadništva od islama. Zato što odpadništvo od islama nije sloboda vjeroispovijesti nego je to kriminal u odnosu na pravo društva. U tom slucaju islam je suprotstavljen ljudima koji ga primaju lažno a izlaze iz njega šteteci mu, pa onda, da li se može ocekivati od vjere koja je po svojoj prirodi srcano ubjedenje i društveno uredenje da se prema takvima odnosi nezainteresovano i bude skrštenih ruku? Sigurno da nece, zato što je islam dozvolio židovima i kršcanima da zajedno žive sa muslimanima u islamskom društvu, priznajuci im prava i tražeci od njih obaveze koje imaju i kojima su zaduženi i sami muslimani, pa zašto onda oni ostavljaju svoju vjeru primajuci islam, da bi ga potom napustili.(39) Kur'an konstatuje da je namjera takvih pravljenje smutnje medu muslimanima i nanošenje štete njihovom društvu. Uzvišeni veli: 'Neki sljedbenici Knjige govore:

'Pokažite da i vi vjerujete u ono što se objavljuje vjernicima, i to na pocetku dana, a pri kraju dana to porecite ne bi li i oni svoju vjeru napustili.' Ali Imran 72. Dozvoliti to i pored takvih namjera znacilo bi samo dozvoliti slobodu nanošenja štete islamu, ponižavanje njegova vjerovanja - akide, spletkarenje protiv njegova zakonika šerijata i unošenje smutnje u islamsko društvo, što je najstrožije zabranjeno u islamu. Da bi se ta ogromna opasnost u islamskom društvu sprijecila, islam je za to propisao rigorozne sankcije: ubistvo odpadnika. Tu sankciju islam je postavio na dva temelja:

a. Na ispunjavanje preuzetih obaveza - Znaci, covjek koji dobrovoljno primi islam obavezuje se dobrovoljno da se pridržava islamskog vjerovanja i islamskog zakonika, šerijata. Zato, ko se odmetne od islama, on krši svoje obecanje, te nanese štetu islamskoj državi zbog javnog i namjernog napada na njeno vjerovanje, jer za njegovo otpadništvo ne bi se znalo da ga nije javno proklamovao i objelodanio. To je, bez sumnje, atak na javni poredak u državi koja je uzela islam za svoju ideologiju i zakonom i, na osnovu toga, on zaslužuje ovako rigoroznu kaznu, jer, poznato je u svim zakonima, da osoba koja izvrši atak na javni državni poredak i koja ne ispuni svoja obecanja - zaslužuje kaznu.

b. Uklanjanje nerada, smutnje iz islamskog društva - Maloprije smo spomenuli da lažno primanje islama i njegovo napuštanje, da bi mu se naštetilo, ima za cilj da napravi nejasnoce u vjerovanju i da izazove sumnju, iz cega proistice i nastaje medusobna smutnja u toj zajednici, a to je, bez sumnje, veliki nered i nepravda prema islamskom društvu koja zaslužuje kaznu.

Sloboda obrazovanja
Ova sloboda, kako smatraju pravnici, sadržava:

a. Pravo covjeka da poducava druge.

b. Njegovo pravo da postigne odreden nivo obrazovanja.

c. Njegovo pravo da izabere sebi ucitelja kojeg želi.(40) Islam poziva obrazovanju, podstice na njega i visoko ga uzdiže, isticuci njegov znacaj i vrijednost. Uzvišeni veli: 'Reci: 'Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju.' Ezzumer, 9.

'A Allaha se boje od Njegovih robova uceni.' Fatir, 28. Allah, dž.š, podigao je vrijednost nauke i ucenjaka u sljedecem ajetu: 'Allah ce na visoke stepene uzdignuti one medu vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.' El-Mudžadele, 11. Poslanik, s.a.v.s, kaže: 'Svakom muslimanu koji bude slijedio put nauke Allah ce olakšati put do Dženneta.'(41) Takoder, Poslanik, a.s, veli: 'Prednost ucenjaka nad pobožnjakom je kao prednost mjeseca nad ostalim planetama.'(42) Pored tolike vrijednosi koju islam predaje nauci, sloboda obrazovanja u islamu nije uvijek samo pravo, ona ponakad može biti vadžibom ili mendubom, shodno vrsti nauke i obrazovanja. Npr. pravo covjeka da poducava druge nije samo pravo, nego to pravo ponekad prelazi u vadžib, a posebno onda kada je znanje koje se želi prenijeti drugom osnovno temeljno znanje iz islamskog zakona.

Takvo znanje po islamu je zabranjeno tajiti, iz cega proizilazi da ga je vadžib prenositi, a dokaz za to je sljedeci ajet: 'Oni koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i pravi put, koji smo u Knjizi ljudima oznacili, njih ce Allah prokleti, a proklece ih i oni koji imaju pravo da proklinju.'El-Bekare, 159. Što se tice ostalih nauka, njihovo naucavanje je mendub u odnosu na pojedinca, a fard kifaje u odnosu na zajednicu; a ponekad može biti i fard ajn, što zavisi od potrebe i nužnosti ummeta za tim naukama. Što se tice prava pojedinca da stekne odreden nivo obrazovanja, to takoder uvijek nije samo pravo, to pravo se, isto tako, ponekad pretvara u vadžib, posebno kad je u pitanju znanje iz osnova islamskog prava.

To sticanje obrazovanje može biti mendub, vadžib ili fard kifaje, ako se odnosi na druge vrste obrazovanja. Poslanik, a.s, je utemeljio pravo pojedinca na obrazovanje poslije bitke na Bedru, tako što je uslovio oslobadanje nekih kurejševickih zarobljenika time da svaki od njih poduci po deset muslimana citanju i pisanju. Što se tice prava covjeka da sebi izabere ucitelja, ono je takoder priznato u islamu. Medutim, islam je preporucio muslimanu da uzme za svoje ucitelje, ako se obrazovanje odnosi na vjeru, one koji su uceniji i pobožniji. Što se drugih nauka tice, islam je dozvolio muslimanu da uzme za ucitelja koga hoce. Zato, ako je obrazovanje u islamu vadžib, vadžib kifaje ili mendub, shodno vrsti nauke, dužnost je države u islamu da omoguci gradaninu na najbolji i na najsavremeniji nacin, da izvrši taj vadžib ili mendub. A ako to ne uradi, a bila je u mogucnosti, bice odgovorna pred narodom, prije nego što ce biti pitana za to pred Allahom.

Sloboda informisanja

Pod ovom slobodom u ustavnom pravu podrazumijava se sloboda izražavanja mišljenja u novinama i drugim publikacijama i medijima.(43) Ova sloboda je jedna vrsta slobode mišljenja ili je to, ustvari sama sloboda mišljenja. Islam priznaje ovu slobodu radi interesa pojedinca. Medutim, ova sloboda nije apsolutna, nego ima ogranicenja koja je postavio islamski zakonik radi opceg interesa. O tome smo vec govorili i nema potrebe da to ponavljamo. To se može reci i za ostale medije, pozorište, kino itd. Za njih je islam priznao slobodu, ali se ta sloboda uzurpira ili umanjuje onda kada pocne ugrožavati opci interes i opcu dobrobit, kada pocne atakovati na državni poredak i pocne izlaziti iz okvira islamskog ucenja, nakana i bontona.

Sloboda sastajanja

Ova sloboda obuhvata slobodu sastajanja i slobodu udruživanja. Sloboda sastajanja znaci pravo ljudi da se negdje sastanu da bi izrazili svoja mišljenja bilo to u obliku hutbi, okruglih stolova, predavanja, diskusija itd. Što se tice slobode osnivanja udruženja, pod tim se podrazumijeva osnivanje stalnih i organizovanih udruženja koja imaju odredene ciljeve i unaprijed odredene aktivnosti i planove. T

a sloboda obuhvata pravo pojedinca da pristupi bilo kojem udruženju sve dok ono ima za cilj rad u miru što obuhata i zabranu prisiljavanja bilo koga da prede ili pristupi u neko udruženje.(44) Sloboda sastajanja, bez obzira da li je rijec o privremenom sastajanju ili sastajanju radi osnivanja raznih udruženja, imace u islamu, prema mišljenju autora, šerijatsku normu cilja radi koga je sastanak uprilicen. Tako, ako cilj sastajanja bude vadžib, kao sastajanje radi džume, džihada ili rješavanja važnih opcedruštvenih pitanja, takvo sastajanja u islamu je vadžib jer se smatra sredstvom za izvršenje vadžiba i zato ono uzima propis cilja koji realizuje. Ako je cilj sastajanja fard kifaje kao što je okupljanje radi pripreme za džihad, u takvom slucaju okupljanje nije samo pravo nego se pretvara u fard kifaje.

Takoder, ako je cilj sastajanja mendub, kao što je sastajanje radi klanjanje namaza u džematu, takva vrsta sastajanja ce biti mendub, a ako je cilj sastajanja mubah kao što je sastajanje radi odlazka na izlet itd, onda ce i to sastajanje biti mubahom. Iz naprijed spomenutog vidimo da sastajanje u islamu može biti fard, mendub i mubah. Tu slobodu je islam priznao i legalizovao, pod uvjetom da se njom ne želi narušiti neki islamski propis, izaci iz okvira koje je islam postavio ili proizvoditi smutnju u islamskom društvu.

Bilješke:

1. Servet Bedevi, Ennuzum essijasijje, str. 419, Darun-nehda el arabijje, Kairo, 1972.

2. Ibid.

3. Izzuddin Abdullah, El Kanun ed-devli el has el masri, tom 1. str. 378, Matbea džamiatu kahire, trece izdanje, 1954.

4. Servet bedevi, Ennuzun essijasijje, str. 420.

5. Ibid.

6. Muhammed Husejn Hejkel, El Faruk Omer, Darul mearif, Egipat, peto izdanje 1392. h.str.294-295, Sulejman Tamavi, Omer bin el-Hattab, Darul fikr el arabi 1389. h, El Meki, Delilul falihin li turuki rijadis-salihin, tom 4. str. 612-617.

7. Et-Taberi, Tarihul umem vel muluk, Mektebetut-tidžarijetul kubra, Kairo, tom 2. str.40.

8. Taha Husejn, El Fitnetul kubra, Darul mearif, Kairo, str. 165.

9. Es-Serahsi, El Mebsut, tom 9. str. 45.

10. Navodi se da je Omer bin El-Hattab, r.a, dok je obilazio Medinu, nocu, cuo ženu da govori: 'Ima li puta do vina, da se napijem, ili da dodem do Nasra bin Hadždžadža.' Kada je osvanulo, pozvao je Nasra, i vidio da je to osoba vrlo lijepe vanjštine, zatim mu rekao: 'Voda pravovjernih je odlucio da te ošiša nacelavo. 'Kada ga je ošišao to mu je još više povecalo ljepotu, što je povecalo i smutnju kod žena. Zbog toga ga je Omer, r.a, protjerao u Irak. Pogledaj: Ezzejlai, Tebjinul hakaik šerh kenzud-dekaik, štamparija Bolak, Kairo, 1314.h. tom 3. str. 174. Ebu Ja la, El Ahkamus-Sultanijje, Matbea el halebi, 1386. h. str. 284.

11. El Kasani, Bedaius-sanai fi tertibi šerai, El Matbea el džemalijje, Kairo, 1328.h. tom 7. str. 29.

12. Servet Bedevi, En-Nuzum essijasijje, str. 421.

13. Izzuddin Abdullah, El Kanun ed-devli el has, tom 1. str. 378.

14. Sahihu Muslim bi šerh En-Nevevi, tom 8. str.184, Sunen ibn Madže tom 2. str. 1025, Et-Tabekatul kubra, Ibn Sad, tom 2. str. 184.

15. Ibn Kajjim, Et-Turukul hukmijje fi es-sijase eš-šerijje, Matbea es-sunne el Muhammedijje, 1372.h. str.102.

16. Ebu Jusuf, El Haradž, Matbea es-selefijje, Kairo, 1352. h. str. 176.

17. Ebu Eala el Mevdudi, Tedvinud-dustur el islami, preveo: Muhammed Asim El Haddad, Darul fikr, Damask, str.73.

18. Do ovog nacela laicki zakoni su stigli nekoliko stoljeca nakon smrti Omera, r.a, a neki ga ni danas ne priznaju. Pogledaj: dr. Sulejman Tamavi, Omer bin El Hattab, str. 335-336.

19. Ibn Tejmijje, El Hisbe fil islam, Matbeal handži, Kairo, 1323. h. str.53.

20. Ibn Hazm, El Muhalla, Darut-tibaa el munirijje, 1350. h., Kairo, tom 6. str. 156.

21. Ebu Eala el Mevdudi, Tedvinud-dustur el islami, str.76.

22. Sahihul Buhari, tom 9, poglavlje o krvarinama, str. 13. Daruš-šab, 1388. h.

23. Sulejman Tamavi, Omer bin El Hattab, str. 126.

24. Ibnul Kajjim, I-lamul muvekkiin, El Mektebe tidžarijjetul kubra, Kairo, 1374. h. tom 3. str.147.

25. Prenose Et-Taberani i El Bejheki, Sahihul Buhari, tom. 9 str.13.

26. Servet Bedevi, str. 422.

27. Es-Sujuti, El Džamius-sagir, tom 1.str. 165.

28. Ebu Jusuf, El Haradž, str. 91.

29. El Kasani, Bedaius-sanai, tom 7. str.111, Ibn Kudame, El Mugni, tom 8. str. 445.

30. Essujuti, El Džamius-sagir, tom 2. str. 473.

31. El Karafi, El Furuk, prvo izdanje, Daru ihjaul kutub el arabijje, 1346. h. tom 3. str.14.

32. Ibn Kesir, Tefsirul Kur'anil Azim, tom 1. str. 420.

33. Prenosi Ibn Madže, prenosioci su pouzdani, pogledaj: Et-Tergib, tom 4. str. 6.

34. Prenosi Bezzar od Ebu Ubejda, Amira bin El Džerraha, r.a.

35. Prenose Muslim i Ebu Davud, Sunen Ebu Davud, tom 2. str. 486.

36. Servet Bedevi, En-Nuzum es-Sijjasijje, str.422-423.

37. Abdul Kerim Zejdan, El Ferd veddevle fi šeriati el islamijjeti. str. 41.

38. Ezzejlei, šerhul kenz, tom 2. str. 974.

39. Muhammed el Gazali. Hukukul insan bejne talimil islam ve ilanil umemil muttehide, str. 100.

40. Sunen Ed-Darimi, tom 1. str. 83.

41. Sunen Ebu Davud, tom 3. str.318.

42. Servet Bedevi, En-Nuzum es-Sijasijje, str. 423.

43. Ibid, str. 426.

44. Ibid, str. 427.

45. Ibid.

46. Muhtesar šerh Džamius-sagir, Sujuti, tom 2. str. 501.

47. Abdul Kerim Zejdan, Usulud-dave, str. 206.

48. Tefsirul Kurtubi, tom 17. str. 238.

49. Es-Sujuti, el Džamius-sagir, tom 2. str. 167.

50. Sunen Ibn Madže, tom 2. str. 167.